Zašto su njujorške sirene manje strašne od pandemije “moranja” imati muškarca

Written by Miranda Vidak

9/25/20202 min read

Nešto najteže u mom životu, trenutno, jest sročiti ovaj tekst. Ono što mi je cijelog života bila glavna terapija; sjesti za kompjuter i izbaciti misli na papir, u ovoj godini mi je sofisticirana metoda mučenja. Nakon 318 napisanih blogova i dekade i pol dijeljenja misli sa online zajednicom, došla sam do potpunog zasićenja misli i informacija. Za nekog ko je “patio” da nešto kaže, ispravi i izanalizira društvo, a ponajviše sebe; ova trenutna blokada je u najmanju ruku zbunjujuća.

Kada pričam o blokadi, ne mislim na writers block, već ne imati snagu razmišljati. Ne imati snagu niti napisati suvisao instagram caption. Ne imati snagu pročitati članak. Ne imati snagu imati mišljenje o (ne)pročitanom članku. Ne imati snage za nikakav mentalni proces osim zakačiti sliku iz uvale broj 7 sa dvije bezumne riječi koje je prate. Nisam tu da vam propovjedam o težini ove godine i svemu što nam je ovaj virus donjeo, i sami vjerujem prolazite drame i svoja custom “ne imanja”. Nečega. Bilo čega. Svačega. Stoga, ako ikada ugledate ovaj tekst, značit ce to jednu veliku osobnu pobjedu u ovoj monstruoznoj godini.

Al ovaj tekst nije o virusu. Vjerujem da vam je njega dosta. No, virus (ili nedostatak istoga, ovisi kojem taboru pripadate) katalizator je tolikih mentalnih i fizičkih promjena u nama, svojevrstan skener nas samih, a posebno ljudi oko nas, našeg mikro svijeta – dizajniran da nas reprogramira. Ne samo virus, već i sve ostalo što nam je ova godina stavila na jelovnik. Protesti. Potresi. Zašto je sve to tu? Da nas razmjesti? Dislocira? Mentalno, pa čak i fizički? Da nas “potjera” da se suočimo sa nečim čime ne bi imali priliku da se suočimo u našoj bivšoj ustajaloj svakodnevnici?

Dio virusa kojeg sam provela u New Yorku sa konstantnim sirenama vozila Prve Pomoći koje ti jure niz ulicu 24 sata dnevno i ogromne psihoze neznanja što se zapravo zbiva; za mene se činio kao najgori vrhunac ove godine. Toliko sam željela doći kući i biti sa svojom obitelji, da zajedno prođemo što god nas čeka; uz more, sunce i pašticadu je sve, pa i pandemija podnošljivija.

black blue and yellow textile
This column is published on Buro. Magazine